- PSIHODRAMA U INDIVIDUALNOJ PSIHOTERAPIJI –

 

R. T. Krüger

Metaperspektivna simbolizacija kao scenska psihodramska aktivnost

Rezime

Doživljaji tokom psihodramskih susreta na specifičan i diferencijalan način aktiviraju ljudsku kreativnost, pomažući u radu na konfliktima i u pronalaženju novih rešenja. Ove odlike psihodrame se ostvaruju i u okviru individualnog tretmana kao i u okviru grupne psihoterapije. Bitno je, međutim, da se u individualnom tretmanu napravi razlika između somato-psihičke aktivnosti, koja se ostvaruje na psihodramskoj sceni ordinacije prihvatanjem i igranjem određenih uloga i scenske aktivnosti tokom metaperspektivne simbolizacije, koja se realizuje na radnom stolu pomoću kamenčića i drvenih kocki, a još je važnije imati u vidu različitosti indikacija pri primeni ovih metoda. Metaperspektivna simbolizacija kao terapijski rad ostvaren kamenčićima i drvenim kockama nedovoljno je sistematizovana i prikazana u psihodramskoj literaturi. Namera je autora da detaljno opiše teorijske i praktične aspekte ove metode sa naročitim osvrtom na indikacije, na terapijske aspekte i na specifičnosti u radu na razrešenju konflikata.
Zbog različitih efekata i zbog različitih indikacija bitno je da se u psihodrami razlikuje somato-psihički scencka aktivnost od metaperspektivne simbolizacije kao terapijske aktivnosti.

1. Somato – psihička scenska aktivnost u psihoterapijskom prostoru

Svaka igra uloga koja se ostvaruje na psihoterapijskoj pozornici ordinacije je somato-psihička scenska aktivnost, bilo da je reč o sceni usmerenoj na rad sa protagonistom ili o raspletu u grupnoj igri (npr. u odigravanju bajke), ili kada se odvija terapijski rad pomoću praznih stolica u toku individualne psihodrame. Tokom klasične psihodrame usmerene na protagonistu, pacijent radi na razrešenju svojih konflikata konkretizujući svoj unutrašnji svet (Holmes 1992), kreira događaje na psihoterapijskom scenskom prostoru i prihvata različite uloge sa svim somato-psihičkim svojstvima (zamenom uloga, čak i više uloga). Pacijent u toku igre uloga paralelno sa svojim imaginativnim i misaonim procesima kreira analogne scenske interakcione procese, a prihvatanjem određenih uloga iz tih situacija i njihov misaoni tok i predstave. U suštini, dejstvo protagonista centrična aktivnost se bazira na tome da pri scenskom prikazu konflikata pacijent u pojedinim ulogama svoj self i uloge razvija i diferenecira u odnosu na celokupnu i celovitu situaciju.
U somato-psihičkoj scenskoj aktivnosti protagonista uključuje sva svoja čula, kreće se u prostoru, vidi, čuje i govori. Psihodrama kao akciona metoda otvara senzorne, misaone i akcione memorijske sadržaje i puteve. Bitno je naglasiti ovu odliku psihodrame iz razloga što su pacijentu samo onda dostupne sadržajne sheme i „unutrašnje slike” ponašanja, tek tada se ostvaruje mogućnost za progresivnu izmenu prema poželjnim misaonim i osećajnim oblicima ponašanja ukoliko se udubi i uživi u emocionalne, misaone i akcione odlike neprerađenih konflikata. (Hüther 2004, 17. o. k.) Obrasce rukovanja konfliktima usađene u afektivnu, kognitivnu, i akcionu memoriju moguće je reprogramirati na progresivan način samo onda ako su aktualizovani u radnoj memoriji (Roth 2001, 146 kk.), samo su tada pristupačni terapijskoj intervenciji „sada i ovde”. Aktualizacija i uključenje konkretnog ponašanja u terapijski proces čini rad na konfliktima sveobuhvatnim i kompletnim, a neuronalnu povezanost novih mogućnosti i rešenja širom i stabilnijom.
Somato-psihička scenska aktivnost konstantno poboljšava i razvija ravnotežu među ulogama i selfom u odnosu na celoviti sistem ponašanja. Istovremeno aktivira, diferencira i upotpunjuje misaone i senzorne kanale i ponašanja. (Ciompi 2004, 215.o.). Zbog ovog je somato-psihička scenska aktivnost najbolja metoda za rad sa konfliktima koja proizilaze iz domena adaptacije u međuljudskim odnosima i samoaktualizaciji, odnosno, kod svih onih koji pate od depresivne neuroze, produženog stanja žalosti ili konflikta odvajanja (Krüger 2003.). Uz adekvatnu primenu somato-psihička scenska aktivnost se opravdano koristi kao igra uloge i u teškim strukturalnim psihopatološkim izmenama ličnosti, a sa određenom modifikacijom i u psihoterapiji psihoza. Kod ovih pacijenata verbalno-kognitivni procesi mogu biti razdvojeni od senzorno- motorne sfere. Integracija kognitivnih procesa sa senzorno-motornim doživljajima je jedino moguća ako pored otvaranja kognitivne i emocinalne memorije dolazi i do potpunog otvaranja i aktivacije somato-senzorne memorije, što se ostvaruje pomoću, u psihodrami primenljivih, somato-senzornih aktivnosti.

2. Metaperspektivna simbolizacija kao scenska aktivnost

Tokom scenske aktivnosti koja se ostvaruje pomoću metaperspektivne simbolizacije protagonista projektuje i konkretizuje svoj unutrašnji svet na površinu radnog stola. Za razliku od somato- psihičkog scenske aktivnosti u metaperspektivnoj simbolizaciji telesni doživljaji se ne aktiviraju kao u klasičnoj psihodramskoj sceni, preko prihvatanja sopstvenih uloga ili identifikacijom sa stavom druge osobe zamenom uloga. Umesto toga, u okviru individualnog tretmana, na osnovu principa scenskog postavljanja i u saradnji sa direktorom/terapeutom, korišćenjem kamenčića i drvenih kocki, pacijent slaže i stvara simboličnu sliku o svojim intrapsihičkim doživljajima i procesu na površini radnog stola. (Pruckner 2004, 266.o. kk.).
Metaperspektivna simbolizacija kao oblik scenska aktivnost je klasičan oblik individualnog terapijskog rada. Poslednjih 20 godina u razvoju psihodrame na nemačkom jezičkom području zbog uticaja opštedruštvenih događaja primećuje se tendencija smanjenja grupnog oblika rada i sve veće prisustvo individualnog tretmana. Ovoj proces možemo konstatovati sa žaljenjem i kritikovati iz naučnih i etičkih razloga (vidi Moreno-vu zaključna razmatranja 1974, 444, „cosmic man“ –u ). Međutim, tendenecija koja proizilazi iz ovih ekoloških razloga i pogleda na svet, nas psihodramatičare ne sme da navodi da gubimo iz vida suštinske potencijale psihodrame: psihodrama od svih psihoterapijskih metoda najviše aktivira, podržava i osnažuje ljudsku kreativnost. Diferencijalnom primenom psihodrami svojstvenih tehnika efikasno se oslobađa od fiksacija nastalih procesom potiskivanja, dovedeći do osećanja slobode, razvoja kreativne misli i ponašanja. Ovaj efeket psihodrame ne zavisi od grupnog setinga. Psihodrama je baš iz ovih razloga efikasna i u individualnoj i u grupnoj terapiji. Tako, individualna psihodrama nije neka nužna podređena podvrsta, manje vredna alternativa grupnog setinga primenjena u „nedostatku saigrača“. Među mogućnostima aktiviranje kreativnih potencijala je i naizmeničan prelazak sa somato-psihičkog rada na metaperspektivan pristup i rad, i obrnuto, čime psihodrama primenjena u individualnoj psihoterapiji postaje široko primenljiva terapijska metoda sa dalekosežnim kreativnim efektima.
Pri metaperspektivnoj simbolizaciji u scenskoj aktivnosti protagonista svoje intrapsihičke procese projektuje na scenu radnog stola i tamo ih konkretizuje koristeći kamenčiće i drvene kocke. Tokom terapijskog susreta ovaj proces može da poprimi poseban vizuelan efekat, da se preobrazi u celoviti duševni pejzaž. Sve ono što je tokom terapijskog susreta izloženo u terapijskom razgovoru, nakon verbalizacije jedino je dostupno dodatnim aktiviranjem memorije, međutim, pomoću prenosnih predmeta, (Rojas-Bermudez 2003, 332 kk.) postavljenih u simboličnoj formi na sceni radnog stola, postaje vidljivo i poprima konkretnu formu. Tako se vreme pretvara u prostor. Što je terapijski razgovor duži s tim je prostorna konstrukcija - duševni pejzaž kompleksniji.

2.1. Praktična realizacija

Pacijent sa kamenčićima i drvenim kockama različitih dimenzija, boje i oblika vrši konkretizaciju: 1. delova sopstvene ličnosti, 2. svoje uloge ( šef, avanturista itd.), 3. osećanja (osećanje krivice, strahovi), 4. referentne osobe i 5. važne predmete i stvari (npr. krevet, pećinu). 6. U psihodramskoj psihoterapiji usmerenoj na specifična psihopatološka stanja, pacijentove teškoće, kada se vremenski naizmenično koriste različiti kanali osećanja i ponašanja, moguće je konkretizovati i približiti konkretnom opažanju tako što pacijent sebe ne predstavlja samo sa jednim nego sa dva kamena.
U terapiji psihotraume jedan kamen može da predstavlja „ ličnost sa traumatičnim iskustvom”, a drugi kamen „ kompetentnu ličnost”. Kod psihoze jedan kamen za „ličnost sa svakidašnjim, dnevnim iskustvima”, drugi kamen predstavlja „ličnost sa halucinogenim” doživljajima. Kod stanja patološke zavisnosti jedan kamen za “funkcionalnu privatnost“, drugi kamen za simbolizaciju ličnosti pod uticajem „patološke zavisnosti“ (Krüger 2004, 170. ). Kod mazohizma ( samodestruktivnog ponašanja ) jedan kamen za „naivno ja“, drugi kamen za „mazohističku ličnost“. Osobama koja pate od krize identiteta ili socijalne konfuzije, a osećaju, razmišljaju i ponašaju se na kontraverzan način, pomoću dva kamena možemo prikazati simboličnu sliku „dva identiteta u jednoj duši” (Krüger 1994), bez potrebe da se konstruiše celovita slika funkcionisanja ličnosti – kompleksan duševni pejzaž. Pomoću ove metode psihoterapijski rad se može fokusirati na funkcionisanje protivrečnih i neizmenično korišćenih kanala osećanja, mišljenja i ponašanja. Pacijentu ovaj pristup može da pruži znatno olakšanje, jer sa dva različita kamena bar kognitivno može da se iznova uveri, da pored niza patnji i traumatičnih doživljaja, ipak poseduje i kompetentno ja.
Veličina kamenčića (npr. kamena osećaja krivice) u ovom scenskom prikazu može da simbolizuje značaj i energetsku vrednost elemenata duševnog pejzaža. Spoljašnji izgled i forma (npr. glatka i šiljasta) može da uputi na svojstvo konfliktnog detalja (od nepopustljivog do onoga sa čime se lako rukuje). Površinska struktura i boja (npr. crna ili bela, glatka, napuknuta, sa oštrim ivicama) može da predstavlja pozitivno iskustvo ili patnju u vezi sa nečim. Odnos drugih prema protagonisti, npr. solidarnost majke i sestre prema pacijentu, može da se prikaže u stvaranju podgrupa kamenčića na stolu. Bliskost ili udaljenost od ja-kamena može da posluži za procenu emocionalnog odnosa prema nečemu ili nekome npr. osećanje krivice ili potrebu za avanturizmom neko proživljava veoma bliskom, neko indiferentnom ili čak veoma dalekom potrebom. Vremenska perspektiva, razvoj i rasplet jedne teme ili konflikta može da se konkretizuje tako što će se sa jednim kamenom simbolizovati i označiti sadašnjost, a sa drugim kamenom trenutak nastanka ili početak nekog konflikta ili važnog događaja.
Kod aktivnosti tokom metaperspektivne simbolizacije koje se ostvaruju korišćenjem i slaganjem prenosnih predmeta treba obratiti pažnju na tok i emocionalnu obojenost pacijentove verbalizacije. Terapeut u radu sa pacijentom prateći crvene niti vremenskih zbivanja u prošlosti (ili budućnosti) može da koristi metodu sličnu dubingu, može da navede pacijenta da verbalizuje svoje namere, misli ili osećanja vezana za različite vremenske događaje. Npr. pri opisu pacijentovog životnog puta kada pacijent saopštava: „Oprostio sam se teška srca“, a ovaj događaj na sceni simbolizuje sa povećim „srce“ kamenom, emocinalnu težinu ovog događaja terapeut može da naglasi sa kamenčićem koji će položiti na „srce” kamen. Na pitanje, kako ste se u u to vreme osećali, pacijentov odgovor je: „ Bila sam tužna što sam morala da izaberem ovaj put”, pri čemu su se pojavile suze u pacijentovim očima i izrazila je iznenađenje da i dan-danas „ovaj događaj izaziva tako snažne emocije”, a na sceni „srce” kamen zamenjuje sa drugim kamenom koji simbolizuje doživljenu tugu.

2.2. Uloga terapeuta kod postavljanja scene

Izbor kamenčića i elemenata duševnog pejzaža se ne interpretira („Zašto si izabrao baš ovaj kamen, tako velik … mali … crni kamen ?) jer suštinsko značenje jednog položenog kamena se otkriva tokom postavljanja duševnog pejzaža u kontekstu čitavog scenskog prikaza. Interpretacija bi inhibirala radost istraživanja i radost igre tokom scenske ekspresije. Terapeut svoju pažnju ne usmerava prema pojedinačnim simbolima nego na sistem povezanosti različitih simbola. Izbor i tumačenje pojedinačnog prenosnog predmeta lako bi blokirao celokupno opažanje i intuiciju i inhibirao bi unutrašnji kreativni rad. Značenje pojedinih elementa scenskog prikaza tokom postavljanja i na kraju kreativnog raspleta otkrivaju se kao nešto što se podrazumava samo po sebi. Duševni pejzaž postavljen na radnom stolu predstavlja celovitu sliku sastavljenu od pojedinačnih polja konflikata i stvara konkretno mesto u sistemu povezanosti i pacijentu čini jasno vidljivim mesto i povezanost pojedinih konflikata u odnosu na celinu, u odnosu na kompletnu ličnost.
Kod stvaranja duševnog pejzaža i kod metaperspektivnog scenskog prikaza terapeut sa intuicijom prati pacijentov stvaralački rad i često prihvata funkcionalnu ulogu protagoniste. Kod psihoterapije psihotičnih bolesnika terapeut može koristiti spomenutu metodu dubing – dijaloga (Krüger 2001, 257. o. kk.), može da instruiše pacijenta da potraži prenosne predmete koji će poslužiti za konkretizaciju intrapsihičkih događaja na radnom stolu. Kod nepoverljivih pacijenata ili kod pacijenata koji se nalaze u teškom psihičkom stanju, terapeut može umesto pacijenta da izvrši izbor kamenčića ili kocki, čak i da postavi njihov razmeštaj na radnom stolu. Pacijentu to može da prezentuje na empatičan način: „Voleo bih više saznati… ne, prvo bih voleo da to uradim za sebe, meni je to potrebno! Ja neću moći da se snalazim.'' Ovo nije neki trik, da bi nagovorio pacijenta za saradnju (mada se to inače često desi), nego realno samoostvarenje terapeuta u ulozi dubla. Terapeut samo ispunjava želju da shvati stvari. Naravno, ovakvo alternativno stvaranje scene - duševnog pejzaža koji se formira na osnovu međusobne aktivnosti terapeuta i pacijenta, samo tada može da postane produktivno i uspešno ako je pacijentu/protagonisti dozvoljeno da verbalno ili neverbalno izrazi svoj stepen saglasnosti, a terapeut, ukoliko se pacijent ne slaže sa postavljenom scenom, prihvata mogućnost da bude korigovan (!). U slučaju potrebe, ukoliko pacijentu iz nekog razloga predstavlja teškoću da složi konstrukciju i da postavi prenosne predmete, terapeut to može da uradi umesto njega. Suština i cilj simbolizacije, rada sa prenosnim predmetima je da se proširi komunikacija između terapeuta i pacijenta sa drugim mogućnostima, sa primarnim funkcinalnim jezikom igre i slika , da bi se olakšala i produbila inače otežana komunikacija između terapeuta i pacijenta. Dopuna i proširenje verbalnih sadržaja sa konkretnim, opipljivim vizuelnim sadržajima pacijentu pomažu da lakše memoriše ona rešenja i povezanosti koje je sam izgradio.

2.3. Rad na konfliktima i na razrešenju konflikata

U radu na konfliktima, u metaperspektivnom scenskom prikazu kao i u somato-psihičkom pristupu, koristimo uobičajene psihodramske tehnike, a rezultat kreiranja scene je duševni pejzaž. Zamena uloga se ostvaruje na način da pacijent vrhom kažiprsta dodirujući ja-kamen se obraća partneru u konfliktu koga predstavlja drugi položeni kamen. U svojoj „ulozi“ metodom „monologa” davanjem dodatnih informacija upotpunjuje i gradi dušu ja-kamenu. Terapeut tokom ovih dešavanja može pomoću verbalnog ili neverbalnog dubliranja da podrži pacijent ili da se uključi u scenu tako što će pored pacijentovog kameničića položiti svoj-terapeutov kamenčić, a u scenu se uključuje u svoje ime ili u ulozi protagonistovog dubinga. U slučaju adekvatne indikacije terapeut može da uputi pacijenta na zamenu uloga sa partnerom u konfliktu da bi pacijent iz ove nove uloge dao sebi povratnu informaciju, odgovor. Ova zamena perspektive je uspešnija ukoliko pacijent pri zameni uloge promeni i mesto pri radnom stolu i odgovor definiše sa druge strane stola.
Za razliku od somato-psihičkog scenskog prikaza terapeut pri metaperspektivnom scenskom radu na kreativan način, pomoću dopunske vizualizacije, koristeći pacijentove simbole i sa aktivnim ponavljanjem pacijantovog scenskog postavljanja može da predoči pacijentu nesvesne prepreke funkcionalne samoorganizacije. Nesvesna dvojnost (rascep kao odbrambeni mehanizam) između različitih ego stanja simbolično se može predstaviti zamenom uloga između npr. autentične ličnosti i ličnosti pod uticajem neke patološke zavisnosti. Problem introjekcije krivice se može postaviti u obliku pitanja na način da terapeut kamenčić koji simbolizuje osećanje krivice, a prvobitno je položen pored protagonistovog ja-kamena, pomeri prema kamenčiću koji predstavlja drugu osobu u ovom konfliktu i postavlja pitanje: „On Vas smatra krivim i da li se ovo osećanje krivice nalazi na dobrom mestu ?” U slučaju da je reč o korišćenju odbrambenog mehanizma projekcije terapeut može da simbolizuje ovaj specifičan vid odnosa u međuljudskom konfliktu tako što će kamenčić „osećanja bezvrednosni” (u svojstvu pogrešne predpostavke) staviti između kamenčiča koji simbolizuju suprotstavljene osobe, između protagoniste i partnera u konfliktu i postaviće pitanje: „Kome pripada ova predpostavka ? Vama ili Vašem partneru? Ili obojici ?''
U slučaju potiskivanja, mehanizam aktivnog isključenja nekog konflikta ili osećanja postaje vidljivim ukoliko terapeut kamenčić koji simbolizuje potisnuti elemenat nekog konflikta stavlja ispod stola ili iza zavese na prozorsku okapnicu. Ukoliko protagonista prvo izveštava o negativnim iskustvima u vezi sa alkaholizmom, a nakon toga počinje da govori i da razmišlja kao osoba u stanju patološke zavisnosti štiteći i opravdavajući sebe na naivan način, da je njegovo ponašanje deo avanturizma u pokušaju isprobavanja osećanja doživljenog u stanju izmenjene svesnosti nakon pijanstva, onda tokom scenske aktivnosti metaperspektivne simbolizacije za razliku od uobičajene verbalizacije i intelektualizacije ovog problema kada „mudro, iskusno privatno ja” vidno dominira na sceni, terapeut kamenčić koji predstavlja patološku zavisnost stavlja ispod stola simbolizujući postojanje mehanizma potiskivanja. Sasvim je svejedno da li se kamen nalazi na stolu ili ispod stola, on postoji i za terapeuta i za pacijenta. Ovakva paradoksalna intevencija u principu pomaže pacijentu da postane svesniji postojanja problema. Nakon ovakve intervencije pacijent neće moći tako naivno da isključi svoje strahove i negativne doživljaje/iskustva i olako da iznosi argumente za odbranu patološkog ponašanja (npr. razmišljajući i osećajući kao avanturista). Pacijent postaje svesniji svojih osećanja, sramote i krivice i s tim činom raste verovatnoća da do sada potisnuta osećanja postanu sastavni deo terapijske komunikacije. Ova terapijska intervencija čini potiskivanje relativnim.
Manipulacija i igra sa prenosnim predmetima na radnom stolu povećavaju spremnost da pacijent postane otvoreniji prema aktivnijem odnosu prema konfliktima. Kreativno stvaranje-igra i metaperspektivan pogled na dinamiku sopstvenog konflikta povećavaju unutrašnju presiju da pacijent u poslednjoj trećini terapijskog sastanka postane aktivniji u radu na razrešenju konflikta. Vizuelna slika duševnog pejzaža konstruisana na sceni radnog stola vodi pacijenta prema prihvatanju funkcionalne uloge direktora, prema ulasku u sosptvenu dušu i prema eksperimentisanju da se nešto izmeni u dinamici konflikta postavljenog na stolu : „Kako bi bilo najbolje? Kakav bi trebalo da bude daljnji rasplet stvari, konflikta? Kako da se taj pokušaj prikaže sa kamenčićima i sa drvenim kockama.“
Verovatno će protagonista isprobati neko alternativno rešenje i razmisliće o posledicama ( u interakciji sa terapeutom preko kreativne manipulacije sa kameničićima i drugim prenosnim predmetima) ovog rešenja u odnosu na sistem međuljudskih realcija u duševnom pejzažu. Data reč i izrečeno u međuljudskim konfliktima se veoma teško povlače. U postavljenom duševnom pejzažu pacijent bilo kada može da odustane od bilo koje izmene premeštanjem prenosnih predmeta, u bilo kom trenutku može da se vrati na prvobitnu konstrukciju. Alternativno rešenje je rešenje koje je ostvareno „samo” kao pretpostavka u okviru fiktivne igre na površini radnog stola. U slučaju potrebe terapeut u ulozi dubla umesto pacijenta koristeći simbole može da postavi i da isproba jedno novo rešenje, a u slučaju pacijentovog jakog odbojnog stava ili izričite nefunkcionalnosti, pokušaj može da „proglasi suludim”. Ovi pokušaji aktiviraju i pokreću pacijentovu kreativnost i kompetenciju u razrešenju konflikata.

2.4. Terapijski odnos kontakt

U poslednjoj trećini psihoterapijskog susreta ukoliko je to potrebno, na osnovu postavljene scene na stolu, terapeut može da tumači dinamiku nastanka nekog konflikta u okviru konteksta nekog specifičnog psihičkog poremećaja. Terapeut svoju pažnju kao ko-igrač, kao ko-stvaralac tokom empatijskog praćenja pacijenta, ne usmerava na pojedinačne simbole, nego na pacijentov put tokom nastanka konflikta, a kao istraživač identifikuje pacijentove razloge za izgradnju specifičanog načina samoregulacije. Kako je već gore opisano, u slučaju rada sa identifikacionim teškoćama terapeut može da radi na osveščivanju pacijenta, da lakše prepozna i da postane svestan kako menja različite kanale misaonih, emocionalnih procesa i ponašanja preko dodatne konkretizacije pomoću dva ja-kamena na radnom stolu. Među terapeutovim mogućnostima je i zamena kamena, npr. u slučaju da pacijent svoj perfekcionizam ili osećanje krivice simbolizuje sa kamenom veličine i oblika šljive, terapeut to može da zameni sa dvadeset puta većim kamenom ili ciglom pitajući: „Da li će ovako biti bolje ili je kamen prevelik?“ Ili primera radi, kada pacijent gubi stav, osećanje da je on sam sebi veoma važan u životu, terapeut stavljanjem crvenog poludragog kamena ispod stola odmah konkretizuje ovo za pacijenta bitno osećanje sa ciljem simbolizacije gubljenja značajnog osećanja.
U slučaju da pacijent sa svojim intenzivnim emocijama opterećuje terapijski odnos, terapeut nastalu teškoću može da ublaži sa konkretizacijom dinamike konflikta. Ako terapeut pri kraju scenskog postavljanja oseća da je uvučen u pacijentovu depresiju ili rezigniranost, svoje osećanje „presije prema rezignirajućem raspoloženju”, može da imenuje na kvalitetan način, konkretizujući ga nečim na radnom stolu, a nakon ove intervencije može da pokaže interesovanje prema pacijentovim razlozima nastanka takvog osećanja. Terapeut može da usmeri svoju aktivnost na prepoznavanje pacijentovih razloga, osećanja, ponašanja i mišljenja. „Šta je ono što vas čini tako nerasploženim? Koje su one unutrašnje i spoljašnje stvari koje Vas tako inhibiraju ? Duša ništa ne radi bez razloga.” Možda je reč i o izdanim idealima, ili o unutrašnjoj zabrani isprobavanja nečeg novog. Ove pojedinosti svakako treba dodatno konkretizovati u sveobuhvatnom scenskom postavljanju duševnog pejzaža. Ovaj postupak i terapeuta i pacijenta oslobađa od presije da se moraju suprostaviti nekoj pretećoj opasnosti ili nekom teretu. Ukoliko se na sceni uobličuje bolna teškoća da „ogroman kamen osećanja krivice pritiska i guši sićušan self”, stvari pored poruke o patnji i o postojanju bar nekog oblika selfa postaju kristalno jasne! Ako pacijent na mazihističan način doživljava osećanje krivice i sopstvenu neuspešnost, a pri tome se terapeut identifikuje sa pacijentovom paćeničkom dušom i stalno dolazi u iskušenje da se konfrontira sa pacijentom ističući nesrazmernost odnosa osećanja i misli, a pri tome prepoznaje u čitavom procesu sopstveno osećanje i potrebu za stalnim suprostavljanjem prema pacijentu (!), terapeut ima mogućnost da sam na sceni radnog stola sa prenosnim predmetima konkretizuje, prvenstveno, onaj deo dinamike pacijentovih osećanja i delove intrapsihičkog konflikta koji se prenosi na terepijski proces i tako na empatijski način može da se oslobodi od transfernih osećanja i pritiska. Inače, ovo je jedan od dejstava metaperspektivne simbolizacije scenske aktivnosti: terapeut tokom terapijskog susreta ne mora da prihvati (Containing) sve pacijentove konflikte izložene tokom susreta, navodi pacijenta da ih konkretizuje i postavlja na terapijski sto. Površina radnog stola, terapijska scena privremeno postaje i memorijski okvir verbalizovanih sadržaja. Terapeut pomoću ove metode u funkciji davanja podrške ili osnaživanja pacijanta rasterećuje sebe od pritiska da prihvati pacijentovu dinamiku konflikta. U krajnjoj liniji i pacijentu je data podrška da se oseća slobodnim. I pacijent i terapeut tokom efektivnog terapijskog razgovora podržanog sa prenosnim predmetima, za razliku od striktno verbalnog načina rada, često doživljavaju prijatnu atmosferu opuštenosti i igre.


3. Različite indikacije za primenu somato-psihičke i metaperspektivne simbolizacije kao scenske aktivnosti

Metaperspektivna simbolizacija preko scenske aktivnosti fokusiranjem na pacijentova konfliktna polja otkriva njihovo mesto u sistemskom sklopu celovite ličnosti, a konkretizacijom konflikta čini ih metafizički vidljivim. Posredstvom ove aktivnosti pacijent stalno menja položaj i perspektivu, nakon početne pozicije aktera sopstvenih konflikata (akter u svojoj ulozi, a u zameni uloge, ko-akter u ulozi funkcionalnog samoorganizatora), prelazi u funkcionalnu ulogu posmatrača i direktora i na kraju se ponovo vraća u stanje sebstva (Fuhr, usmeno saopštenje 1994; Klein 1996.). Ova vrsta rada na sebi u haotičnim ili u nepreglednim situacijama poboljšava pacijentovu uviđavnost, kompetenciju i sposobnost rešavanja konflikata i deluje u pravcu rasta i jačanja snaga ličnosti. Metaperspektivna simbolizacija kao scenska aktivnost baš iz ovih razloga je preporučljiva kod pacijenata sa poremećajima ega (bolesti zavisnosti, traumatizirani ili psihotični pacijenti), kod narcističnih pacijenata, kod osoba koji pate od teške konfliktuoznosti interpersonalne sfere, kod destruktivnih pacijenata i u slučaju krizne intervencije.
Primetno je da pacijenti sa strukturalnim teškoćama (Rudolf 2006.) pri konstruisanju duševnog pejzaža kamenčiće i drvene kocke koriste na manje diferencijalan način. Skloni su da prenosne predmete biraju na osnovu slučajnog izbora, bez obzira na njihovu „poruku“, formu, boju ili veličinu. (Klöpper 2009, 1). Simbole jednostavno stavljaju jedan pored drugog u nizu na stolu, ne vodeći računa o tome da osobe koje one simbolizuju u stvarnosti se nalaze na različitoj udaljenosti ili bliskosti jedno od drugog, da postavljeni simboli na neki način ipak odražavaju odnose u stvarnosti. Primetno im predstavlja teškoću da skiciraju uravnoteženu sliku o formulisanoj temi, da postave realnost na sceni radnog stola. Ova relativna nesposobnost omogućava terapeutu da u ponašanju pacijenta sa strukturalnim izmenama ličnosti neposredno prepozna elemente poremećaja procesa mentalizacije ( poremećaji funkcionalne samoregulacije i regulacije međuljudskih odnosa koji se javljaju pri radu na konfliktima i pri rešavanju konflikata do kojih je došlo zbog neizgrađenosti ili nedovoljno izgrađenosti ego funkcija.). Pacijentovo nedovoljno diferencirano ponašanje pri metaperspektivnoj scenskoj aktivnosti može da nam posluži i kao osnov za dijagnozu, bilo da je reč o strukturalnim teškoćama ličnosti ili ne. U pogledu terapije naročito je važno da na osnovu neke pacijentove nespretnosti ne proglasimo metodu neodgovarajućom za pacijenta, baš obrnuto, pacijentima sa strukturalnim teškoćama ova metoda može i treba da posluži kao mogućnost da u malim koracima nauče simbolizaciju i menatalizaciju svojih teškoća. Jako je dirljivo videti sa kojom radošću i sa kojim tihim ponosom pacijenti posmatraju konstruisani duševni pejzaž do kojeg su došli nakon uloženog izuzetnog napora svesni značaja ovakve simbolizacije.
Metaperspektivna simbolizacija kao scenska aktivnost veoma uopšteno može da bude veoma produktivna metoda u individualnoj terapiji, individualnom savetodavanju, superviziji ili u radu na razvoju neke organizacije da se stekne uvid u dinamiku postojećih konflikata. Naravno, terapeut ne bi trebalo da inicira konstruisanje duševnog pejzaža na svakom psihoterapijskom sastanku. Ali, stalna prisutnost nekoliko kamenčića na radnom stolu može da bude produktivna. Kao npr. u slučaju pacijentkinje koja u toku terapijskog razgovora stalno skače sa teme na temu bez toga da bi bilo koju nakon dvadesetominutnog razgovora konkertizovala, imenovala ili simbolizovala kamenčićima na površini radnog stola. Na kraju terapijskog sastanka ona bi se čak mogla i požaliti „da nije ni bila u prilici da ispriča najznačajniju temu/teškoću”, tada bi terapeut mogao da stavi kamen ispod stola sa napomenom: „Ovo je tema koju do kraja našeg današnjeg susreta verovatno nećete moći ispričati”.
Metaperspektivna simbolizacija kao scenski pristup je primenljiva i u grupnom radu. Direktor nakon završetka uvodnog dela u grupi sa metadonskom zavisnošću mogao bi da simbolizuje „tri navedena konflikta/teme” sa tri kamenčića različite boje koje bi položio na patos u sredini kruga imenujući njihove najbitnije odlike. Postupak može da pomogne u strukturisanju dosadašnjih doživljaja i pri usmeravanju pravca narednih aktivnosti.
I pored široke primene ove metode tokom dublje psihoterapije nezavisno od osnovnog poremećaja, najčešće bi bilo poželjno da se naizmenično koriste mogućnosti koje proizilaze iz pomoći prenosnih predmeta na sceni radnog stola i na somato-psihičkoj sceni terapijskog prostora. Ovaj princip je važeći i u terapiji izraženih teškoća samoregulacije, kod psihotičnih pacijenta i kod poremećaja praćenih disocijativnim izmenama, kada su integrativni procesi (što je ostvarljivo samo uz pomoć opažanja stečenog pokretom tokom telesne aktivnosti ) često zamenjeni sa kognitivnim asocijacijama. Pri somato-psihičkoj scenskoj aktivnosti pacijent pored emocionalnih i kognitivnih doživljaja, upuštajući se u telesnu akciju, neposredno otvara memorijske „programe” telesno somatskih doživljaja i istovremeno širom otvara vrata i integrativnim procesima. Primena somato-psihičke scenske aktivnosti je pogodna kod terapije konflikata gde se želi postići da pacijent uspostavi adekvatan kontakt i odnos u nekoj novoj vezi, u novom odnosu, ili kod pacijenata kod kojih je terapijski cilj uspostavljanje novog uravnoteženijeg odnosa između stepena samoaktualizacije i adaptacije u nekoj postojanoj, dugotrajnoj vezi. Postizanje ovog cilja zahteva da se iznova uoče razlike između situativne uloge i somatske samopercepcije i između telesne akcije i ponašanja. Sticanje povratnih informacija i iskustava o razlikama između uloge i samopercepcije posredstvom metode metaperspektivne simbolizacije je teško ostvarljivo i samo je posredno moguće. Primena ovih metoda u psihoterapijskom procesu s obzirom na tačku polazišta i na univerzalne principe u terapijskom odnosu u nekim slučajevima opravdava primenu somato-psihičke metode, a u drugim slučajevima primenu scenske aktivnosti pomoću metaperspektivne simbolizacije. Suštinska karakteristika i jedne i druge metode je primena psihodrami svojstvenih tehnika i kreativna igra.

4. Uredenje psihodramsko-psihoterapijskog prostora

Iz različitih indikacija za primenu somato-psihičke i metaperspektivne simbolizacije kao scenske aktivnosti, proizilazi i zaključak u pogledu uređenja psihodramskog radnog prostora. Preporučljivo je, kako je Fuhr (2005) na osnovu višegodišnje psihodramsko- psihoterapijske prakse u radu sa pacijentima sa teškim i dubokim psihopatološkim izmenama, da se u ordinaciji odvoji poseban scenski prostor za rad na osnovu somato-psihičkog pristupa koji treba da se označi sa položenim tepihom, na koji će staviti nekoliko praznih stolica. Pored toga, bilo bo poželjno, da u istoj prostoriji bude opremljen i poseban sto za metaperspektivnu scensku aktivnost. Ukoliko se za to pokaže opravdana potreba mogu se naizmenično koristiti oba mesta za psihodramski rad čak i u okviru jednog psihoterapijskog tretmana. Fuhr je scenski prostor na radnom stolu dopunio sa još jednom metapozicijom koja se nalazi na većoj visini, ta pozicija je na prozorskoj okapnici koja je viša od radnog stola. Pacijenti koji pate u od teških strukturalnih poremećaja ili od posledice teške traumatizacije na osnovu terapeutovih uputstava sebe mogu da simbolizuju i sa položenim kamenom na okapnici da bi zauzeli novu metapoziciju u odnosu na izgrađeni duševni pejzaž na radnom stolu. Pokrenut iz ove preko potrebne sigurne udaljenosti pacijentu će biti lakše da pomoću prenosnih predmeta na sceni radnog stola ispriča svoj životni put i preživljene traume i da izložene detalje razvije do usklađene funkcionalne celine.

Dopune :

Maksimalizacija simbola

1. Da bismo u poslednjoj trećini terapijskog susreta bili uspešni u terapijskim intrevencijama, potrebno je poduzeti neke izmene u postavljenoj konstrukciji, izmenom nekog detalja, uvođenjem i imenovanjem alternativnog ja-kamena, zamenom nekog detalja ili konkretizacijom i vizualizacijom neke pacijentove previsoke aspiracije. U sklopu ove terapijske intervencije terapeut eksperimentiše sa zamenom nekog kamena. Ova intervencija može da ima dve posledice:

A. Terapeut prepoznaje prisustvo nekog osećanja (strah, osećanje krivice) ili dimenzije neke opsesivno-kompulzivne radnje smatrajući ih opravdanim. Pacijent nakon toga više ne mora da stalno traži opravdanje ili da se bori za priznavanje i prihvatanje patnji i postupaka. Terapeut ovom intervencijom relativizuje emocionalnu, egzistencijalnu i spiritualnu dimenziju pacijentovog odnosa prema idealizovanom partneru. Pacijent konačno može da prihvati svoj identitet i ulogu, dopuštajući sebi novu alternativu, drugačiji odnos koji ga vodi prema doživljaju potpune slobode. Terapeut je izbegao negativističku poziciju i suprotstavljanje, a konflikt ovako ponovo postaje pacijentov intrapishički konflikt.

B. Ako su pacijentovi zahtevi i aspiracije prema sopstvenom postignuću toliko visoki (kao Ajfelov toranj, zašto da ne? ), a, posledica konkretizacije i maksimalizacije pacijentovih osećanja je da terapeut odjednom ne shvata zaštu su ove norme tako visoke i zašto su važeće samo i izričito za pacijenta, ali bi voleo da zna(!) i naravno postavlja pitanja. Nakon toga šta se pacijent usaglasio da ispred manjeg kamenčića koji simbulizuje pacijentovo ja terapeut položi ogroman kamen ili korpu za smeće, on dolazi u poziciju da da dodatno objašnjenje sebi i terapeutu. Izbegavanjem lične konfrontacije, uvođenjem grotesknog preterivanja, pacijent je prinuđen da traži dodatnu motivaciju na meta-nivou.

Literatura
Ciompi, L. (2004): Die emotionalen Grundlagen des Denkens. Göttingen, Vandenhoeck & Ruprecht (3. Aufl.)
Fuhr, U. (2005): Die wahre Szene erschließen. Von der Szenenrekonstruktion durch Perspektivwechsel zur Neukonstruktion der wahren Szene. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 4, S. 275-284
Holmes, P. (1992): The inner world outside. Object Relations Theory and Psychodrama. London, Routledge
Hüther, Gerald (2004): Die Macht der inneren Bilder. Wie Visionen das Gehirn, den Menschen und die Welt verändern. Göttingen. Vandenhoeck & Ruprecht
Klein, U. (1996): Rollenkategorien menschlichen Handelns. ein Beitrag zur Handlungs- und Rollentheorie im Psychodrama. Psychodrama 9, S. 145-166
Klöpper, Michael (2009): Symbolisieren, Mentalisieren, Repräsentieren als therapeutischer Prozess. Vortrag anlässlich der Psychotherapiewoche Langeoog 2009, unveröffentlichtes Manuskript
Krüger, R.T. (2001): Psychodrama in der Behandlung von psychotisch erkrankten Menschen - Praxis und Theorie. Gruppenpsychotherapie und Gruppendynamik 17, S. 254-273
Krüger, R.T. (2003): Indikationen und Kontraindikationen für den Rollentausch in der psychodramatischen Psychotherapie. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 2, S. 91-115
Krüger, R. T. (2004): Zwei Seelen in der Brust haben – Theorie und Praxis der störungsspezifischen Psychodramatherapie mit suchtkranken Menschen. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 3, S. 161-194
Moreno, J.L. (1974): Die Grundlagen der Soziometrie. Wege zur Neuordnung der Gesellschaft. Opladen. Leske & Budrich (3. Aufl.); (zuerst „Who shall survive? A new approach to the problem of human interrelations“, Washington, C.C.: Nervous and Mental Disease Publishing Company, 1934)
Pruckner, H. (2004) : Arbeit mit intermediären und intraintermediären Objekten. In: Fürst, J., Ottomeyer, K., Pruckner, H. (Hrsg.): Psychodrama-Therapie. Fakultas, Wien, S. 266-278
Rojas-Bermudéz, J. (2003): Y de las hicieron instrumentos. Vom Gegenstand zum Instrument. Das intermediäre und das intraintermediäre Objekt im Psychodrama. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie. S.331-350
Roth, G. (2001): Fühlen, Denken, Handeln. Wie das Gehirn unser Verhalten steuert. Frankfurt a. M., Suhrkamp
Rudolf, G. 2006): Strukturbezogene Psychotherapie. Leitfaden zur psychodynamischen Therapie struktureller Störungen. Schattauer, Stuttgart
Von Ameln, F. (2004): Instrumente des Psychodramas. In: von Ameln, F., Gerstmann, R., Kramer, J. (2004)(Hrsg.): Psychodrama. Springer, Berlin Heidelberg, S. 17-24

Materijal sa stručnog usavršavanja
Psihodrama u Individualnoj psihoterapiji
Budimpešta, novembar 2009 - mart 2011


R. T. Krüger (neobjavljen rukopis iz 2006., odnosno dopunjeni članak iz 2005.): Szenenaufbau und Aufstellungsarbeit, Praxis und Theorie, Variationen und Indikationen im Gruppensetting und in der Einzelarbeit ( Scenski rad, postavljanje na scenu, teorija i praksa, varijacije i indikacije za grupni rad i za individualni tretman). Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 4, S. 249-274

 
web dizajn: studiopresent