O integrativnoj dečijoj psihoterapiji

Integrativnu dečiju psihoterapiju je osnovao Hilarion Gotfrid Petzold sa saradnicima Fritz Perls Instituta sredinom 60- ih godina, kao metodološki i teorijski "projekat". Primenjene metode u okviru Integrativne dečije psihoterapije svoju teorijsku osnovu  definišu zajedničkim terapijskim stavovima različitih psihoterapijskih pravaca, pre svega iz Moreno-ove psihodrame, Perls-ove geštalt terapije i aktivne psihoanalize Budimpeštanske škole psihoanalize. Integrativna dečija psihoterapija kasnije je proširena i u svojoj teorijskoj osnovi i u metodološkoj raznovrsnosti. U pogledu teorijske osnove  ugrađuju se otkrića socijalne psihologije i sistemske porodične terapije, odnosno, dolazi do integracije elemenata teorije i metodologije Tranasakcione analize kao i saznanja kognitivne teorije učenja. U metodološkom pogledu Integrativna dečija psihoterapija je proširena sa terapijskim tehnikama - različiti oblici plej terapije, Levenfeldov testa "Svet"-a, dramatizacija crteža, dramatizacija sa lutkama, Lojnerova Katatimska imaginativna psihoterapija, decja hipnoza,  ­- koje su ranije korišćene samo u dijagnostičke svrhe.
             U sadašnjoj formi, terijski postulati bazirani na dinamičkom psihosocijalnom i psihoseksualnom tumačenju, prošireni su sa elementima teorija učenja, odnosno teorijom i praksom  socijane psihologije učenja o "social world"-u, o "socijalnom svetu", kao i stavovima M. Erickson-a. Osnovni principi "social world"-a"socijalnog sveta", čine osnovnu strukturu Integrativne dečije psihoterapije. Na osnovu ovog principa dete uvek treba posmatrati u okviru osnovnog socijalnog konteksta, uzimajući u obzir referentnu mrežu porodice. Referentna mreža dečijeg "socijalnog sveta" određuje detetove  bazične veze, primarne odnose u životu deteta, a u terapijskom procesu mesto koje zauzima u odnosu na terapeuta, istovremeno definiše i socijalni svet - život terapeuta kao i njegov stav i odnos prema detetu. Stanovište Integrativne decije psihoterapije je da osobe uključene u terapijski proces  realnost doživljavalju u zavisnosti od pripadnosti nekom "socijalnom svetu". U okviru jedne porodice mogu da postoje znacajne  razlike u prisutnim "socijalnim  svetovima". U pogledu ishoda terapije, stabilnost socijanih svetova mora da bude toliko cvrsta da postane temelj uspešne komunikacije i da raspolaže sa potrebnim stepenom zajedničke perspektive  radi ostvarivanja neophodnog "razumevanja" i "empatije" za dobrobit deteta i porodice.
            Zadatak Integrativne dečije psihoterapije je da uvažavajući specificnosti individualnih razlika, pomaže dečiji razvoj i da učestvuje u formiranju adekvatnog okruženja. Cilj IDP je da otkrije nedostatke i poremećaje dečijeg "socijalnog sveta", a da pri tome nudi jednosmislenu i jasnu komunikaciju za osiguranje terapijske klime, potrebne za rast i razvoj. Proces Integrativne dečije psihoterapije preko  stvaranja potrebnih promena  vraća dete u  svoje okruženje, u svoj"socijani svet"  i pomaže da se izgradi komunikacija unutar porodice, između različitih "socijalnih svetova".
            Pod integracijom podrazumevamo sažimanje posebnih delova u funkcionalnu celinu. Inegrativnim u ovom smislu nazivamo svaki napor koji efikasno ostvaruje ovaj cilj.
            Metoda se naziva integrativnom:
1)  jer, pored terapijskog odnosa prema deci različitog uzrasta, aktivnost usmerava i na rad sa roditeljima;
2) vrši konstantnu integraciju razlicitih teorija i prakticnih terapijskih metoda, stvarajući transparentan psihoterapijski seting,

3)  aktivno koristi čitav spektar terapijskih modaliteta, pored verbalnih metoda  igru, stanja izmenjene svesti, različite vidove kreativnog samoispoljenje i terepijske metode usmerene na telo;

4) krajnji cilje psihoterapije je povratak - integracija - deteta u matičnu porodicu, u prihvatljivo životno okruženje.

 
web dizajn: studiopresent